U malom svijetu skrivenom od normi
probudila se snena lutka crne kose
na nacrtanom listu oslobođenom formi
uz čuvara Sunca u zarobljenoj kapi rose.

I smije se sad vesela i snena
na ovom planetu što se čudno vrti!
Srećom je opijena duša njena,
ne boji se ni života, ni smrti!

Pleše bosonoga u sjeni leptira,
dok sanja o ljubavi, živi u strasti.
Zaljubljena u zvuk frule nepoznata pastira
zaboravlja da s rosnog lista može lako pasti.

Tlo se sve brže pod njom okreće,
konci joj sve jače rastežu kosti
dok slijepo se zaklinje da nikada neće
opet sudba joj kradom srce probosti!

Zatvorenih očiju sad gubi ravnotežu,
pa tek sad shvati cijenu svoga smijeha
jer preplašena čuje u reskom lavežu
presudu životu punom sitnih grijeha...

Ugasilo se sunce, i ona je pala.
I čega da se više drugi sjete?
Sve što bi sa smjehom nestalo je,
ostala tek polomljena drvca marionete...

Pljujem prožvakane fraze,
ugrize izgubljenih rečenica,
tvrdoglavost svojih usnica
i sve one koji me nježno gaze.

Grozim se usiljenog smješka
i pažnje isprazne ko' oči
što umorne su kroz ove noći
naišle na sjećanja  teška.

I teške su mi vlastite misli,
naporni su glasni besani snovi.
I guše me tiho svi ljudi ovi
što rječju su me svojom stisli.

A moje srce ne moze sad letjeti,
ne puše vjetar koji može da ga nosi,
već samo zapetlja mi se u kosi...
Nekad je teško zagrljaj željeti.

Najtiše što mogu, zadržavam dah
dok Zemlja se još jednom okreće.
Osjećam kako se pretvaram u prah.
Pobjeći ne mogu, ništa me ne pokreće.

Dugo već izmjenjujem snove i noćne more.
U ciklusu vječnih noćiju samo mi nedostaje
neobična nova igračka o kojoj svi govore:
ona uz koju svijet na tren čaroban postaje!

Znam, djeca se negdje sad sa njom igraju
i hihoću dok vuku konce te divne marionete
Ona ni ne znaju koliku bol joj naivno zadaju
i koliko u tim zalijepljenim očima spava sjete!

Nacrtane usne uvijek su blage i rumene
ali zakinute da pitaju zašto se smiju
pri pogledu na slabe svilene konce njene
ta čudna mala bića što još je griju.

Oduvijek slijepa ne zna što uzrokuje
zvuk što prati svaki njen isceniran pokret:
da li je predmet sprdnje, ili ju odlikuje
neki sasvim graciozan baletni pokret?

Dok jesenje kiše već nemirno kucaju na vrata,
nepažljivi prsti čupaju joj kosu što ne raste,
pa svakako sa otkucajima nemilosrdnog sata
bliži se tren kad vidjet' će plastične kraste.

Neće biti važno. Odbacit' će ju kao mnoge prije
i trunut će uz put, na kiši vječno brojeći zime,
ležeći dosadna i rasporena jer nikad bila nije
biće što zaslužuje da joj dulje pamte ime.

Znam da već sada negdje ne može plakati,
a osjeća slijed što uvijek isti bude...
Želim... Ne. Radije ću ipak sebe lagati,
ionako nam objema za istu prolaznost sude!

Možda nađem jednom drugu, spasim joj nade.
Ali sad ne mogu, nemam snage nove konce vezati
da tuđe ruke vuku ono što naše moraju da rade!
Bez hrabrosti ću radije kletvu u šaci tiho stezati...

Težak zrak natapa mi crna pluća
produljujući niz otrovanih noći.
Peku umorne oči, a jutro neće doći.

Misao svaka je nedodirljiva, vruća,
a nada slatka i ljepljivih prstiju,
zla i varljiva pored zdravih očiju...

Plahta me težinom mraka guši,
među zubima zarobljen je dah,
sobom odjekuje opet isti strah:

Što ako oduvijek ovoj suđeno je duši
da olako uništi sve što zna da ima,
pa se zaljubi u ples čestica dima?

Što ako uvijek isti joj je kraj?
Ispare želje u svijetu bez snova,
a za njima ostanu razočarenja ova...

Zaista, što ako za me ne postoji raj?

Olovne pete već i koljena mi vuku
prema maloj rupi u procijepu života.
Potrošila se snaga, nestala ljepota
dok zatrpavaše se u vrištećem muku.

Još gledam Sunce, crtam vunene oblake,
a noću ljubim Mjesec i molim zvijezde,
no kad se želje među njima gnijezde
 umorne noge ne poznaju takve pomake.

Uzalud je to što me stalno nebo zove,
ona i dalje pijeskom ne znaju da plove,
a na leđima još veće je nadanja breme.

Suzne oči više ni ne vide kroz staklo.
Sav ovaj trud, a ništa se nije pomaklo...
Gospodine, molim Vas, okrenite mi vrijeme!!!

Zatvorih se u kutiju od cipela
na svom privatnom kraju svemira.
Očima punim nedefiniranog nemira
ne vidim prste, već tragove pepela.

I isprekidano plućima kidam zrak
u vrtlogu dana i beskonačne noći
nestrpljivo čekajući kad će proći
vlastite mi duše uhvaćeni mrak.

A znam da stvorih si ga sama..
Da se bar ne bojim poklopac dići!
Opet vlastitoj stvarnosti prići!
Da ne živcira me ljubljena galama...

Letjela bih krilima mogućnosti,
kao nekad davno u bojama sanjala,
osmijehe bi u sumrak poklanjala...
Oh, da nije vlastite mi gluposti!

Već davno potrošili smo romantiku,
izlizali je našim pijanim koracima
što lupahu noćima gazeći nam priliku,
trujući je strastima i sitnim porocima.

Završismo sa beskrajnim sekundama tim
kada stakleno srce još je budno snilo.
A počelo je davno, već i slabo pamtim
da je nešto drugačije ikada i bilo...

Valovima života isprasmo sve slane boje
kao davno poklonjenu svilenu maramu.
Ne postoje više ni stihovi za ovo dvoje
što napisaše nekad neku glupu dramu.

Ne znam zašto tuga sad kljuca mi srce
okrutnim kljunom pobješnjele kukavice
umjesto da sunce rastopi zimske trnce
i opet vidi se zaboravljeno, pravo lice...

Prijatelju moj, duga je ova godina.
Slova crnim koncem vezem - oprosti!
Davno raspala se bačene marame tkanina,
a ja krivo krpam što probole su druge osti.

Kroz pritvoren prozor tiho se šulja
nemirnog ljetnog vjetra svjež dah,
pa golicajući ukorijenjeni strah
probuđene želje opet mi ljulja.

Klizi podom i vragolasto se smije
dok mi jezikom miluje stopala bosa…
No, prije nego nestade jutarnja rosa
posjeti me demon što kraj mene bdije.

Zaveže me on za kut sobe od stakla
okovima od prastarog indigo papira.
Dok mi hladnim prstima obraze dira
tvrdi da mu oči nisu vrata pakla.

Jer dok sa razornom snagom gromova
i bolom tmine nosi crtež upozorenja
u zjenama crvenim od vječnog bdijenja,
on razumije jeku izgubljene duše lomova.

Zna da s jutrom progutat će me tmina
te razotkriva pucketavi jezik vrelog ljeta.
Nakon ugriza zmije ostane tužna Sjeta
i ona dobro poznata prijateljica -Praznina.

A zmija obećava onaj stari zvonki smijeh,
svježinu što ljetni pljusak besramno nudi
i vatromet munja kroz sanjive mi grudi
Te zaborav... nevidljiv kao grijeh.

Nakon neobična posjeta ta dva čudna gosta
srce mi u zvijezdama odgovore traži.
Ne može odlučiti koji odgovor sad je draži,
te da li danas prijeći preko željeznog mosta.